Investitorski (k)raj Beograda

Andrea Pikula i Tamara Vukosavljević
Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Beogradu

 

Nestanak zelenih površina

Investitorski (k)raj Beograda

       Da li Beograd ide u korak sa svojim prirodnim kapacitetima?

 

Foto: Vesna Lalic/Nova.rs

Beograd se u proteklih nekoliko godina ubrzano razvijao i postao raj za investitore. Istovremeno, prestonica Srbije je sinonim za jedan od najzagađenijih gradova na svetu. Dok Beograđani žive u magli,  gradske parkove i zelene površine zamenjuju betonske oaze. Trenutno, zeleni pojas Beograda zauzima marginalnu poziciju. Usled investitorskog urbanizma, javne zelene površine su ugrožene, posledično i zdravlje građana. Vrednost svake krošnje, biljke i parka u gradu, građani prepoznaju tek kad vazduh koji dišu mogu –  ne samo da osete, već i vide – ili kada pretnja po nestanak zelenih površina prođe granicu posle koje je neophodno fizički, na ulici, odbraniti ono što je priroda pružila, a neki odgovorniji gradski urbanisti uobličili i sačuvali. Paradoksalno, kako se Beograd uvećava demografski i površinski, zelenih zona je manje. Uočljivo je da se rast glavnog grada Srbije odvija nauštrb gradskog zelenila. Problem je utoliko složeniji jer je raspodela šumskih i zelenih površina na teritoriji Grada Beograda neravnomerna.  

Foto: Google Maps

 „Zeleni“ Beograd

Zelena infrastruktura jednog grada podrazumeva sistem koji se sastoji od svih gradskih parkova, šuma, vrtova, drvoreda i ostalih prostora koji utiču na kvalitet života u određenom gradu. Svega dvanaest odsto teritorije Beograda je zeleno – nepunih 10 odsto pod šumama, dok oko 3 odsto čine ostale zelene površine u okviru gradskog sistema zelene infrastrukture, pokazuju podaci objavljeni u Planu generalne regulacije javnih zelenih površina Beograda (PGR). Takođe, izveštaji Plana ukazuju da su trenutne gradske površine pod šumama i drugim zelenilom, prema dnevnoj proizvodnji kiseonika, dovoljne za 300.000 stanovnika. Od toga, više od 65 odsto ukupne zlene površine grada pripada gradskim opštinama Čukarica, Palilula i Voždovac, dok preostalih 35 odsto „deli“  još 14 opština Grada. Parkovi su najviše zastupljeni u Opštini Novi Beograd.  Kako u užem centru grada živi više od milion Beogđana, statistika upućuje da centar Beograda ima jedan park na nešto manje od 30.000 stanovnika. Uz to, najmanje zelenih površina ima na opštinama Vračaru i Zvezdara, dok na teritoriji lokalnih prigradskih opština ne postoji ni jedna uređena zelena površina. Beograd zvanično ima 99 parkova, ali su i oni neravnomero rasprostranjeni, pa tako, recimo, u prigradskim  opštinama Barajevo i Grocka ne postoji ni jedan park.

Foto: Vida Knežević/Mašina

Beograd  ima oko 8000 ulica, od čega je polovina u urbanom delu, a samo 743 ulice imaju drvorede, koje održava JKP „Zelenilo Beograd“, pokazuju podaci sa internet stranice ovog preduzeća. Takođe, izveštaji o zasađenom drveću, osim informacija koje na svojoj internet stranici objavljuje JKP „Zelenilo Beograd“, javnosti nisu dostupni. Činjenica je da je u Beogradu 2009. godine pošumljenost iznosila 13%, a 2019.  Plan generalne regulacije iznosi podatak da u Beogradu ima 9, 55% šuma i šumskog zemljišta odnosno 12, 38 % pod šumama i javnim zelenim površinama sve zajedno. Takođe, Beograd nema svoju mapu drveća i nedostaje mu registar potencijalnih površina za ozelenjavanje.

Paradoksalno je da se enormne sume novca ulažu upravo u buduće najveće zagađivače životne sredine, poput postrojenja spalionice otpada. Samo u 2020. godini došlo je do smanjenja budžeta za zaštitu životne sredine za čak 2 milijarde dinara.  I ono malo novca u budžetu koje je preostalo se koristi bez plana, investiranjem u sađenje nepodomnih vrsta drveća, poput palmi, koje su tu više estetski, nego u cilju doprinosa životnoj sredini. Dok je taj novac mogao biti utrošen na mnogo veći broj domaćih vrsta drveća, koje bi imalo željeni efekat na životnu sredinu.

 

Da li se Beograđani osećaju sigurno u svom gradu?

Ministarstvo prostora je sprovelo ispitivanje stvavova građana Beograda o funkcionisanju i prioritetima razvoja grada. Rezultati su sugerisali da čak tri četvrtine Beograđana smatra kako u gradu nema dovoljno zelenih površina, a gotovo polovina prijavljuje da se ne oseća bezbedno zbog ekoloških nepogoda. Istovremeno, oko 50 odsto građana smatra da se njihov grad ne razvija ravnomerno. Isti procenat izražava stav da se prestonica razvija u skladu sa interesima moćnika, a iznad 62 odsto žitelja Beograda misli da građani nisu dovoljno informisani, niti uključeni u donošenje odluka o razvoju grada.

 

Koliko smo daleko od evropskih standarda?

Glavni grad Mađarske Budimpešta ima sličnu zelenu infrastrukturu kao i Beograd. Kako se isitče u saopštenju Sekreterijata za zaštitu životne sredine, reč je o pet kvadratnih metara zelenih površina po broju stanovnika, što je ispod evropskog standarda.

Ipak, veliki broj evropskih gradova je tokom svog razvoja shvatio značaj i benefite zelenih površina i radio na ozelenjavanju urbanih sredina. Jedan od najboljih primera je Beč. Glavni grad Austrijе je najzeleniji grad u Evropi, ali u svetu, sa 120 metara kvadratnih zelene površine na jednog stanovnka. Adekvatan primer je i London, koji je nakon ekološke krize pedesetih godina prošlog veka uspešno implementirao funkcionalnu zelenu infrastrukturu.

Beč – Foto: WIENTOURISMUS / CHRISTIAN STEMPER

 

Značaj zelenila

Asistent Fakulteta političkih nauka u Beogradu Marko Vujić  obašnjava da je benefit zelenih površina i parkova za urbane sredine ogroman, jer one proizvode kiseonik, prečišćavaju zagađen vazduh, utiču na smanjenje prosečne temperature u gradu, ali takođe služe i očuvanju biološke raznovrsnosti.

„Svaka krošnja drveta nije samo krošnja koju mi vidimo sa lišćem i granama, već je ona istovremeno i stanište mnogih ptica, insekata i svega onoga što čini lanac ishrane i biodiverzizet jedne države ili jednog grada“, kaže Vujić.

Zaštita od buke je još jedan važan ekološki aspekt, što prepoznaje i Zakon o zaštiti životne sredine. Veliki drvoredi u bulevarima i prometnim gradskim ulicama služe kao fizička barijera i vid prigušivača buke. Takođe, drveće je veoma značajno i zbog korenja, koje štiti zemljište od erozije i klizišta.

„Novi Beograd, recimo, nema toliki problem, premda je to bilo močvarno područje. Ali u starim delovima grada – kao što su Učiteljsko naselje, Zvezdara, Konjarnik, delovi Voždovca, pa čak i Gornjeg i Donjeg Dorćola – izuzetno je važno imati, pre svega, drveće, jer njihov korenski sistem štiti upravo od onoga što (potencijalno) može biti veliki problem“, objašnjava Vujić.

 

Investitorski urbanizam  – od investitorskog urbanizma do brutalizma

Foto: Sačuvajmo naš parkić/Facebook

 

Investitorski urbanizam je koncept koji interese investitora, odnosno njihovu zaradu, stavlja u centar odlučivanja o pravcima urbanističkog planiranja i razvoja grada, uprkos i potrebama njegovih građana.

Poslednjih nekoliko godina smo svedoci da su građani prinuđeni da se sami organizuju i brane, bilo učešćem u javnim raspravama ili izlaskom na ulicu. Javne zelene površine u okviru Petog parkića i Poljanče na Zvezdari, javna zelena površina u Valjevskoj ulici na Banovom brdu, samo su neke od površina koje su stanari morali samostalno da brane od uzurpacije. Što je i jasan pokazatelj investitorima da se mora voditi računa o javnom interesu građana.

Kako navodi urbanistkinja Jasmina Đokić u filmu Ministarstva prostora „Beograd 2041: Povratak u Budućnost“, glavni problem sa kojim se susrećemo jeste to što stanovanje uzima lokacije od drugih delatnosti. „Ono u stvari jede gradske sadržaje iz grada. Mi stalno imamo pretnju da se stanovanje proširi na šumu. To smo prošle godine zabeležili sa temom Avala filma, odnosno Košutnjaka. Da se proširi na zelene infrastrukturne površine, kao što je Makiš. Da se proširi tamo gde ne bi smelo da se gradi zbog kvaliteta samog stanovnja i zbog elementarne bezbednosti, na primer ispod dalekovoda“ ističe Đokić.

 

Foto: Sačuvajmo naš parkić/Facebook

Koja je budućnost Beograda?

Celokupna loša ekološka situacija grada je posledica velikog skupa problema, poput neadekvatnog održavanja postojećeg zelenila, nedovoljnog ozelenjavanja novih površina visokim zelenilom,  neodgovornog raspolaganja gradskim zemljištem koje se prodaje ili daje u zakup, nepoštovanja i manjkavosti zakona, kao i nedostatak pojedinačnih akata kojima bi se regulisalo pitanje ozelenjavanja grada i očuvanja zelenila.

U pitanju su samo neki od koncepata na kojima bi trebalo da se radi u planiranju budućeg razvoja grada. Takođe, neophodna je veća participacija građana, više kroz aktivno učestvovanja u procesu odlučivanja, nego kroz pobune na ulicama.

Komentarisanje nije više omogućeno.