Kako sagovornici i institucije tretiraju studente novinarstva?

Kristina Šustić i Dragana Jovanović
Fakultet političkih nauka, Univerizet u Beogradu

 

Kako sagovornici i institucije tretiraju studente novinarstva?

 

„Poštovani, svake godine imamo desetine zahteva kao Vaš na koje je nemoguće odgovoriti“ ili „oprostite, trenutno nisam u mogućnosti da Vam odgovorim“, samo su neki od odgovora koje su dobili studenti novinarstva dok su pokušavali da dođu do sagovornika kada su radili na svojim pričama, radijskim ili TV prilozima.

Sudeći po iskustvima koja su studenti podelili sa nama, česta je pojava i da sagovornici nisu dolazili na ugovorene intervjue, a institucije nisu odgovarale na mejlove ili pozive ostavljajući ih bez odgovora.

„Kada sam imala sreće da mi sagovornici odgovore bili su kulturni i dobronamerni, ali sam češće bila odbijana“, navodi Tijana Jevtić, studentkinja novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

„Čak nisu u pitanju bile poznate ličnosti. Jednom prilikom poslala sam više desetina mejlova, a potom i više desetina poruka na društvenim mrežama raznim ekološkim organizacijama. Od svih njih mi je stigao odgovor od jedne i on je glasio da nisu nadležni za temu o kojoj sam želela da pišem“.

Slično iskustvo imala je i Jelena Čolović, studentkinja četvrte godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu dok je radila na tekstu o pozorištima i ulaganju države u kulturu.

Primetila je da su sagovornici iz nezavisne pozorišne produkcije poput „BITEF“-a i „Reflektor teatra“ bili otvoreniji za komunikaciju, dok su državna pozorišta kao i Ministarstvo kulture davala šture informacije ili čak nisu ni dala odgovor.

Postoji li onda razlika između toga kada se sagovornicima i institucijama za odgovore obraćaju studenti i novinari?

Odgovor na ovo pitanje tražili smo upravo onih koji su još uvek studenti novinarstva, ali koji već uveliko rade u različitim medijima.

Jedna od njih je Maja Repić, studentkinja i reporterka na televiziji Euronews Srbija. Kaže da od kada radi na ovoj televiziji, neuporedivo lakše dolazi do sagovornika jer iza nje stoji medij koji sagovornici prepoznaju i ide ide im u korist da govore za njega.

„Kada se nekome obratite kao student velika je verovatnoća da će vas neko od sagovornika odbiti ili da uopšte neće odgovoriti na poziv zato što zna da je u pitanju studentska vežba i da će finalni proizvod – tekst ili prilog gledati samo predmetni profesor”, navodi Repić.

“Osim toga kada iza vas stoji određen medij, vaš kredibilitet je samim tim veći, sagovornik vam ipak više veruje nego kad mu se obratite samo kao student. Pretpostavlja da u tom mediju radite zato što ipak znate svoj posao”, objašnjava Repić i dodaje da je to jedan od razloga zašto se studenti odlučuju za neke “lakše” teme jer je jednostavnije doći do sagovornika.

Stav većine intervjuisanih studenata bio je da onako kako određeni medij stoji iza svojih novinara, tako fakultet treba da stane iza svojih studenata.

Prvi korak ka tome, po mišljenju studentkinje Ane Stojmenović, bio bi izdavanje studentskih  akreditacija uz pomoć kojih bi studenti imali pristup većem broju događaja, ali i potvrdu o svom statusu.

“To bi verovatno uticalo i na motivaciju jer nije isto kada na izložbu odeš kao običan građanin ili kao novinar. Uz akreditacije se ulazi u kožu svoje profesije“, objašnjava Stojmenović.

Činjenici da studenti novinarstva nailaze na “zatvorena vrata” kada je u pitanju komunikacija sa institucijama svedoči i docentkinja na Fakultetu političkih nauka Milica Kulić.

Kako kaže, to poprima zabrinjavajuću crtu ne samo kada je reč o studentskim radovima, već i o generalnoj slici po kojoj je “normalno” da novinaru, bio on student ili profesionalac, institucija ne odgovori iako je to njena dužnost.

„Poslednjih godina institucije koje bi u svojoj suštini trebalo da komuniciraju sa javnošću, poput gradskih servisa, studentima traže različite legitimacije, potvrde sa fakulteta, pisma profesora i slično. To govori o jednom uvreženom voluntarizmu u kojima se institucije ponašaju ne kao servisi, nego kao suvereni  entiteti kojima novinari, i svi ostali,  treba da se povinuju”, objašnjava Kulić.

Ona dodaje da je postalo normalno  i prihvatljivo da te institucije ne odgovaraju jer to ne žele i tu se priča završava.

Sličan stav ima i Bojan Cvejić, glavni i odgovorni urednik portala dnevnog lista „Danas”. Kako kaže, institucije su svakako zatvorene i prema medijima, pogotovo onima koji se profesionalno bave svojim poslom.

„Za studente su još zatvorenije i uvek su bile. Zavisi na koga student ‘nalete’. Ako je neko raspoložen da im izađe u susret dobiće odgovore, ali nažalost većinom ne žele da troše vreme za prikupljanje podataka i slanja odgovora koji će se koristiti za studentske radove, pogotovo što ne osećaju ni obavezu da to rade”, zaključuje Cvejić.

A da li studenti znaju kako da na pravilan način napišu zahtev za pristup određenim informacijama?

Sa Fakulteta političkih nauka kažu da profesionalni novinari često od fakulteta očekuju da “nauči i spremi” studente iako većina njih malo radi sa studentima kada dođu u redakcije.

Takođe, uočavaju da je kod određenog broja studenata prisutan i manjak “komunikacijske pismenosti”. Ona se ogleda u neformalno konstruisanim zahtevima koji su neretko i pravopisno neuredni što doprinosi lošem utisku na onoga ko treba da da odgovor.

Ipak neki studenti zameraju fakultetu i profesorima nedovoljnu pripremu za komunikaciju sa sagovornicima i institucijama.

„Nas studente je sramota i stidimo se da postavimo pitanja institucijama”, stav je Igora Topalovića, studenta novinarstva, koji je i novinar RTS-a.

„Nas na fakultetu uče teoretski kako da to radimo, a ne pokažu nam kako se šalje mejl konkretnoj instituciji. Ja sam se prvi put susreo sa tim kad sam dosao na RTS. Konkretno, pokazali su mi kako da se obraćam Ministarstvu odbrane, kako da šaljem zahtev za snimanje, izradu priloga”, zaključuje Topalović.

Teodora Stanković, novinarka “VESTI TV” u okviru Pink Media grupe ističe da profesori i asistenti sa novinarske katedre treba da pomognu studentima da dođu do sagovornika, a ne da ih ostave da se sami snalaze.

„Kad se zaposlimo, u 90% slucajeva  nam pomažu kolege i urednici jer je novinarstvo timski rad u neku ruku, pa bi tako trebalo da bude i na fakultetu. Mislim da mnogi studenti izgube volju u toj jurnjavi za sagovornicima, još kad budu odbijeni, to samo dodatno uliva nesigurnost“, ističe Stanković.

Iako većina studenata smatra da su novinari u boljem položaju od njih, Nikolija Čodanović, studentkinja i novinarka portala „Istinomer“ navodi da studenti nemaju „breme“ redakcije pa su im samim tim pristupačniji neki sagovornici.

„Postoje sagovornici koji će ti dati izjavu samo zbog toga što radiš u nekom mediju koji oni poštuju, naravno, imaš i one druge koji upravo zbog toga „ne žele“ tj. ne smeju da ti daju izjavu. Kada si student, toga nema“.

Čodanović dodaje i da je bolje da studenti ne rade neke „teške“ teme kako ne bi bilo potencijalnih problema da dođu do odgovora, ali ističe i da studenti sebi unapred postavljaju granice.

„Bilo bi dobro kada bi u novinarsku profesiju moglo da se ubaci malo optimizma, ali verovatno je trenutno stanje proizvod više faktora: ko vodi instituciju, koju temu istražuješ, da li sagovornicima odgovara da daju izjavu ili ne“, objašnjava Čodanović.

Kako kažu studenti, kolege novinari su im se vrlo često odazivali na intervjue, kao i profesori sa fakulteta.

Nasuprot tome, obraćanja institucijama uglavnom su neuspešna dok uz “lakše teme” studenti imaju više šansi za odgovore.

Zato su iskustva većine studenata bila negativna, dok je onih pozitivnih bilo znatno manje.

Dok nekim studentima nedostaje profesionalnost u obraćanju, drugima neažurnost sagovornika i institucija uliva nesigurnost i smanjuje želju za radom i kreativnošću. 

„Mislim da neprijatne situacije nisam doživela zato što sam student, već zato što novinarstvo u našem društvu najčešće ima lošu konotaciju“, navodi Ena Jovanov, diplomirani novinar.

„Za takvo stanje su krivi novinari pa vlast, nikako studenti“, zaključuje Ena Jovanov.

Komentarisanje nije više omogućeno.