Reciklaža u Beogradu: problemi, rešenja, primeri dobre prakse

Ivana Vulović i Tijana Nikolić
Fakultet političkih nauka, Univerizet u Beogradu

 

Reciklaža u Beogradu: problemi, rešenja, primeri dobre prakse

 

Veliko prostranstvo koje pokriva trećinu površine naše planete, Tihi okean, danas predstavlja veliko ostrvo otpada koje je vidljivo čak iz svemira. Čitav svet pliva u smeću, jer njegovi stanovnici godišnje proizvedu više od dve milijarde tona otpada. Procene su da 90 odsto svega što odbacimo kao čovečanstvo može da se reciklira, a da bi svega 10 odsto smelo da završi na smetlištu.

Izveštaj Evropske agencije za statistiku (Eurostat) pokazuje da je u 2016. godini svaki stanovnik Evropske unije u proseku stvorio pet tona otpada. Reciklirano je oko 37,8%, dok je ostatak odložen na deponije ili izvezen u druge zemlje poput Turske, Pakistana i Indonezije.

Kumulativni prikaz svetske proizvodnje plastike od 1950. do 2015. godine, mereno u tonama (Izvor: Our world in data)

Problem otpada u Srbiji

Sa sve izraženijim razvojem svetske privrede, problem otpada se isprofilisao kao jedan od najvećih uzročnika ekoloških problema ne samo u čitavom svetu, već i kod nas.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u 2020. godini ukupno je tretirano 55,9 miliona tona otpada. Od ukupno tretirane količine otpada, odloženo je 53,6 miliona tona (95,8%), a ponovo iskorišćeno svega 2,2 miliona tona (4,2%). Zabrinjava podatak da Srbija reciklira svega četiri odsto ukupno tretiranog otpada, i to uglavnom plastiku i papir, dok ostatak otpada završi na deponijama.

Divlje deponije

Trenutno u Srbiji postoji 13 sanitarnih deponija koje su operativne ili su u izgradnji. Ipak, programski direktor Centra za kreiranje politika i strategija (CKPS) Nenad Spasojević upozorava da su one u veoma lošem stanju.

„To najbolje pokazuje primer sa deponijom u Prijepolju, čiji se otpad sliva u Lim, koja dalje zagađuje Drinu“, kaže Spasojević.

Još veći problem, ne samo po prirodu, već i po zdravlje i bezbednost građana, predstavljaju nesanitarne, divlje deponije. One nastaju spontano, često u blizini reka i naseljenih mesta, a na njih se otpad odlaže bez poštovanja sanitarnih propisa i zakonskih regulativa. Prema podacima Agencije za zaštitu životne sredine, u Srbiji je 2019. godine bilo registrovano 2.305 divljih deponija. Ipak, ekolozi upozoravaju da broj divljih deponija varira od 2.500 do 3.000.

Mapa lokacija deponija Javnih komunalnih preduzeća i divljih i starih deponija prilagođena programu Google Earth

(Izvor: Sajt Agencije za zaštitu životne sredine)

Najekstremniji primer predstavlja crna ekološka rupa Evrope – deponija u Vinči, mestu koje bi trebalo da bude poznato po arheološkom nalazištu i Institutu za nuklearne nauke. Do požara koji je na njoj nedavno izbio, došlo je usled decenijskog izbegavanja odvajanja otpada i oslobađanja metana. Tom prilikom je oslobođena enormna količina otrovnih gasova, što je dovelo u pitanje zdravlje i bezbednost stanovnika Beograda.

 

Da li je dovoljan jedan klik?

Da bi divlje deponije bile uklonjene, moraju se najpre utvrditi njihove lokacije. U tome pomaže mobilna aplikacija za prijavu divljih deponija „Ukloni divlju deponiju“, koja je pokrenuta u aprilu povodom Dana planete zemlje. Ovo kreativno rešenje osmišljeno je u saradnji Agencije za zaštitu životne sredine (SEPA) i Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), uz pomoć Ministarstva životne sredine.

Snimak https://www.youtube.com/watch?v=TE0c2yHopAE

(Izvor: Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP))

Postavlja se pitanje da li je aplikacija pomoću koje možemo da prijavimo divlje deponije pravi put u rešavanju ovog velikog problema?

Sekretar Centra za ekološku politiku i održivi razvoj (CEPOR) i asistent na Fakultetu političkih nauka Marko Vujić, smatra da aplikacija jeste idejno dobra, ali da IT pismenost u našoj populaciji nije toliko razvijena, posebno van urbanih sredina.

„Mladi jesu informisani, ali oni najčešće ne obitavaju na periferiji divljih deponija. Sve se svodi na informacije ekoloških aktivista koji mogu da barataju tehnologijom, ali su oni već dovoljno proaktivni da mogu te deponije na drugi način da prijave, očiste, ili sprovedu neku akciju”, objašnjava on.

Ističe da je ova aplikacija prosto „ekološka kozmetika“ koju država koristi da bi prikazala da nešto radi. „Aplikacija može biti samo dodatak ozbiljnom sistemskom rešenju koje u Srbiji još uvek ne postoji“, zaključuje Vujić.

 

Kružna ekonomija

Kako staro zameniti novim, a da se pri tome ne napravi još veća količina otpada? Da li je moguće ponovo koristiti već istrošene uređaje i stvari?

Asistent na Fakultetu političkih nauka Marko Vujić objašnjava da je moguće da se od starog dobije novo tako što ćemo elektronski, plastični, papirni i drugi otpad iskoristiti za dobijanje novih sirovina.

Kako kaže, rešenje je u cirkularnoj, odnosno kružnoj ekonomiji. Evropa je već 80tih godina ušla u ovaj proces, a termin kružne ekonomije je od skora uveden i kod nas.

„Efikasno dobijeni proizvod je proces kružne ekonomije. Nakon korišćenja nekog proizvoda, mi ga ne bacamo na otpad, već on ulazi u proces reciklaže, gde se koriste sirovine koje mogu ponovo da se koriste, a od kojih se pravi nova sirovina“, objašnjava Vujić i nastavlja:

„Na taj način, proizvođač više ne mora nužno da uzima iz prirode, da seče novo drvo za novu stolicu, da nove naftne derivate koristi za pravljenje plastike, već da od tog recikliranog proizvoda dobije novi resurs, odnosno stari, koji je već bio u prometu, i da napravi proizvod koji će dalje plasirati“, zaključuje on.

 

Lepša strana problema

Postoje primeri dobre prakse koji pokazuju da problem otpada nije u potpunosti nerešiv, te da građani u sve većoj meri pokazuju interesovanje za njegovo rešavanje.

U okviru projekta „Reciklažom do vožnje“, koji realizuje JKP Šumadija Kragujevac u saradnji sa Sekopak-om i drugim kompanijama, u Kragujevcu je postavljeno pet mašina za prikupljanje staklene ambalaže, PET plastike, limenki i Tetra Pak ambalaže.

Benefiti korišćenja reciklomata, u vidu kredita za gradski prevoz i minuta i poruka kod određenog mobilnog operatera, motivisali su građane da masovno dostavljaju ambalažni otpad.

Tako jedan reciklomat u Kragujevcu za samo mesec dana sakupi 1,5 tona reciklažnog otpada, odnosno 37.000 komada ambalaže, navodi se na sajtu reciklomat.rs.

Pozitivni efekti ovakvog načina recikliranja ubrzo su preneti i u glavni grad Srbije, pa je tako kompanija Globatel do sada postavila 25 reciklomata širom Beograda. Pored kredita u mobilnoj telefoniji i sredstava na kartici za gradski prevoz, ovi reciklomati takođe nude mogućnost doniranja novca fondaciji „Novak Đoković“ i Fondu za mlade talente grada Beograda. 

Snimak reciklomata (Izvor: Privatna arhiva)

Međutim, iako ovakva akcija podiže svest o važnosti reciklaže, Spasojević podseća da je neophodno sistemsko rešavanje problema otpada.

„Plaši me da reciklomat ne bude samo primer za slikanje i pohvalu, koji će brzo biti zaboravljen. Ako hoćete nešto ozbiljnije, to mora biti izraženije i brojnije. Drugim rečima, mora postojati sistem“, smatra programski direktor CKPS-a.

Iako postoji mogućnost da će se vremenom zainteresovanost građana da učestvuju u procesu reciklaže koji omogućava reciklomat smanjiti, akcija „Čep za hendikep“ pokazuje da se praksa recikliranja ipak može održati dugi niz godina.

Udruženje „Čep za hendikep“ bavi se sakupljanjem svih vrsta plastičnih čepova za reciklažu već skoro celu deceniju.

 i na taj način obezbeđuje novčana sredstva za kupovinu ortopedskih pomagala za osobe sa invaliditetom u našoj zemlji. Oni prikupljene čepove daju na reciklažu i na taj način obezbeđuju novčana sredstva za kupovinu ortopedskih pomagala za osobe sa invaliditetom u našoj zemlji. Za jedno novo ortopedsko pomagalo potrebno je sakupiti između 5 i 6 tona čepova.

Izvor: Sajt https://cepzahendikep.org/

Sistemsko rešenje

Srbija godišnje gubi 150 miliona evra samo zato što ne reciklira svoj otpad. Taj novac može biti uložen u razvijanje programa reciklaže, koji će sačuvati životnu sredinu od daljeg zagađenja. Dakle, da bi problem otpada u Srbiji bio rešen potrebno je da sistem, odnosno država omogući prostor za reciklažu i sve što je za nju potrebno.

Vujić smatra da sistemsko rešenje mora biti bazirano, pre svega, na velikom potencijalu da se apsorbuje otpad koji će se reciklirati u reciklažnim centrima.

„Vlast će reći da problem počinje od navika građana, da ne vrše primarnu selekciju otpada. Ona jeste bitna, ali to je finalni deo. To što mi razvrstavamo otpad, staklo u jedan kontejner, plastiku u drugi, hartiju u treći, ne znači ništa ako isti kamion sve to pokupi i stavi na isto mesto, odnosno u Vinču. To nije sistemsko rešenje“, naglašava sekretar Centra za ekološku politiku i održivi razvoj.

Nažalost, Srbija u ovom trenutku nema ozbiljan potencijal za reciklažu, u smislu infrastrukture koja se bavi reciklažom. Ipak, postoji jedno nesistemsko rešenje koje bi uticalo na smanjenje količine otpada, a to je depozitni otkup limenki i PET ambalaža. Kako Vujić ističe, ovo je jednostavno rešenje za koje nije potrebno veliko ulaganje.

„Sistem je krajnje jednostavan, a podrazumeva sledeće: Flašu pića u plastičnoj ambalaži koju ćete platiti 130 dinara, sada će vam naplatiti 150 dinara, ali ćete 20 dinara dobiti nazad kada tu istu flašu vratite u prodavnicu u kojoj ste kupili taj proizvod ili u neku drugu koja prodaje istu robu. Drugim rečima, građani će imati motivaciju da flašu ne bace u kontejner, jer kada skupe 20 flaša, odnosno 400 dinara, sigurno ih neće baciti u kontejner“, objašnjava Vujić.

Na taj način svi građani postaju recikleri, jer imaju interes koji je motivisan pre svega finansijama, da učestvuju u nečemu što se zove ekološka odgovornost.

Komentarisanje nije više omogućeno.