Nemanja Tonić i Uroš Jovanović
Filozofski fakultet, Univerzitet u Nišu
Nišlije u Beogradu i Beograđani u Nišu: Problemi sa naglaskom, koliko im je (ne)prijatno
Beograd, za sve nas provincijalce, mlade ljude iz unutrašnjosti naše lepe Srbije, obećani grad. I gotovo svi od malena maštamo da kad jednom dođe vreme da krenemo u svet, budemo zaneseni svetlima velikoga grada i da nas njegova toplina okupa i privoli sebi. Neretko, to zaista bude tako, ali kako je zapravo dok se ne postigne ta veza sa Beogradom? Obično biva tako da vas po izlasku iz Nišekspresovog autobusa na samom peronu pre nego za ime pitaju – Ti li si iz Niš? Aj molim te kaži nešto na niški? Sa druge strane, ništa u boljoj poziciji nisu ni Beograđani koji se nađu na jugu Srbije.
Kad dođeš u Beograd, spremi se na to da se boriš protiv stereotipa
Stefan Petrović, student IV godine Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, kao autohtoni Nišlija prenosi nam svoja iskustva o tome kako je biti Nišlija među Beograđanima. On u razgovoru sa nama izlaže iskreno svoja iskustva u susretu sa najmnogoljudnijim gradom u Srbiji.
„Što se tiče govora i akcentovanja jednog Nišlije u Beogradu tu poteškoća ima, i postoje određeni stereotipi da ako ti pričaš dijalektom da si ti zatucan i da ne znaš ništa o životu. Često ljudi koji koriste naš južnjački sleng i budu slika toga ruku na srce, jer oni jesu izašli iz malog mesta ali malo mesto nije iz njih i jednostavno nisu uspeli da se snađu. S druge strane, postoje ljudi koji dijalekat neguju kao neku svoju tradiciju ili kulturu. Sve zavisi od osobe do osobe, možeš da pričaš na južnjačkom i da te ljudi gledaju čudno, a možeš i ako si harizmatičan da te shvate ozbiljno. Svakako, ja mislim da taj naš dijalekat – nišlijski kako ga većina zove, treba negovati i čuvati. Ja iskreno nisam imao nekih problema i poteškoća, sem što se tiče internih nekih šala u društvu koje nisu bilo zlonamerne. I mislim da su u mnogo većem „sosu“ Beograđani koji dođu u Niš, jer mi Nišlije umemo često da smatramo da ti gradski ljudi mnogo manje znaju o životu od nas i onda ih zbog toga i izvrgavamo nekim malo neprimerenijim vidovima šale. Dakle, u obe situacije, sve se svodi na stereotipe, a zapravo najbitnije je biti svoj“, zaključuje Stefan.
Svakako, da ove reči mladog studenta, imaju i teorijsko uporište, koje nam je za potrebe priče bliže objasnila prof. dr Tatjana Trajković sa katedre za Srbistiku na Filozofskom fakultetu u Nišu. Ona je ovom prilikom govorila o lakoći adaptiranja novim govorima i dijalektima, kao i kako se to manifestuje sa mnogo drugih stanovišta.
Dva sistema govora su prednost Nišlija prilikom adaptiranja…
Profesorka Trajković, kao dijalektolog, sa velikim zadovoljstvom govorila je o značaju dijalekta, o njegovoj kulturološkoj važnosti za sam jezik, ali i nemešanju sa književnim jezikom, kao i značaju medija i same kulture na razvoj i prihvatanje južnjačkog dijalekta od strane drugih.
„Što se tiče lakšeg prilagođavanja na novi stil govora tiče tu smo u prednosti svakako mi Nišlije. Jer mi od najranijeg detinjstva i školovanja poznajemo dva sistema govora, maternji, i standardni sistem srpskog jezika. Dok Beograđani, oni govore nekim – substandardom“, objašnjava dijalektološkinja prof. dr Tatjana Trajković.
Profesorka Trajković takođe navodi da je jako bitno da svi oni koji su sa niškog govornog područja treba da rade na očuvanju tog dijalekta kao svojevrsnog kulturnog blaga. „Svako od nas govori svojim nekim maternjim jezikom. Ne samo mi koji smo predstavnici prizrensko-timočkih dijalekata. I svako treba da poštuje ono što je njegovo izvorno, maternje i da ga čuva i neguje. Takođe, svako od nas zna da taj dijalekat koristi u nekoj internoj komunikaciji, sa prijateljima, sa rođacima… S druge strane, mi čuvamo taj dijalekat, ali koristimo i standardnu formu u okolnostima koje to od nas traže. Dakle, smatram da je standard neophodan da bi izjednačio sve nas govornike nekog dijlekta. To je neutralna forma“, precizira profesorka Trajković.
“Izjava – prof. dr Tatjana Trajković”
Ono što naša sagovornica ističe kao još jedan vid specifičnosti vezan za južnjački dijalekat jeste da bez obzira koliko mi vešti govornici bili da se taj „jug“ u nama čuje bez obzira na sve. Tatjana Trajković kaže da ukoliko se ne čuje kroz padežne konstrukcije, da će on iz nas „izleteti“ kroz akcenat.
Takođe kao ekvivalent osećaju nepripadnosti ističe i stidljivost zbog samog govora koji ne možemo da sakrijemo u drugim sredinama, ali u tome ne vidi ništa loše. Nažalost, kaže, to je nuspojava slike o jugu i južnjacima u medijima i kroz kulturne sadržaje, te apeluje na to da mediji podignu svest o značaju ne samo južnjačkog već svih drugih dijalekata. A takođe, i kroz kulturu bi se na jedan dobar i kvalitetan način mogla širiti lepša slika o jugu i njegovom dijalektu. Na našu opasku, da je za podsmevanje južnjacima kriv „Tika Špic“ ili „Srećko Šojić“, dijalektološkinja Trajković se složila sa nama, rekavši da je i karikaturalnost u takvim ostvarenjima dovela do toga da se danas svi koji dolaze iz pravca naplatne rampe „Nais“ ili „Doljevac“ gledaju kroz prizmu onog čuvenog – „lele majke“.
„Kroz karikiranje dijalekta u takvim ostvarenjima koja su dostupna širokoj javnosti stiče se utisak o ljudima sa juga da su oni nužno smešni kao i njihov jezik, što je apsolutno pogrešno. Na našem dijalektu se i tuguje, i raduje i svađa…“, ističe Trajkovićeva.
“Izjava – prof. dr Tatjana Trajković”
I na kraju ovog našeg teksta zaključujemo – Problemi u naglasku definitivno postoje, neprijatno je i jednima i drugima. Kome je neprijatnije, nismo objektivni da govorimo. Svakako, što se Nišlija tiče imamo jasnu poruku: „pričaj niški da te cel’ svet razume“. A evo i prostog razloga, mnogo je veća verovatnoća da ćeš pre naleteti na južnjaka u sred Knez Mihajlove, nego li u Obrenovićevoj na nekog Beograđanina. A sve je to moglo biti i drugačije, da su istorijski tokovi bili malo drukčiji, da se na primer Tršić našao na teritoriji današnjeg Doljevca, ili pak da je Vuk u obilasku Srbije greškom svratio u Niš, danas bi možda ovaj tekst zaključili rečenicom: „i tol’ko mu beše od nas“. Ali umesto toga, reći ćemo samo jedno: „hvala na pažnji“.